Otvori blog   

shadow of sorrow lost in sorrows seduce...

long time has passed, and new page has to be written...

07.07.2005.

Tri krajnosti

Kada se bol pomiješa sa okomitim linijama bijesa i poprečnim linijama tjeskobe, neobavezno išarana slatkoćom, dobiva se mreža koja se ne može preskočiti, ne može izbjeći, jer se uvjeri da se nema dovoljno snage za to učiniti. Dok istina leži u kapi očaja usrdno se nadajući da će se naći u čaši iz koje se ispija gorčina koju se želi nositi u sebi. Poznato je da snaga postoji, ali ne da joj se postojati, jer koliko god bol bila jaka i slamala do temelja ta ista je jednako slatka, pa se te dvije krajnosti preklapaju i tvore slike koje se ne mogu zaboraviti ni uz najbolju volju. Utapa se u vlastitom mazohizmu i u vlastitoj slasti. Jednostavno ne može se izbjeći jer hrani. Realista do temelja a opet nepopravljivi sanjar s ponosom slažući dvije krajnosti koje jedna bez druge ne mogu, a jednako tako jedna drugu pobijaju. Bilježe se stranice bijesom i hrani se uspomenama na sve gledajući tek iz prikrajka postojanja. Traži se bijeg od sebe a ne da se odvojiti od vlastitog svijeta u kojem je sreća u očaju. Ne plače se, jer suze dolaze iz dubine, a ne iz rupa. Misli rastrgane u tisuće komadića pokušavajući se slijepiti da bi se dobio sklad. No više se voli kaos, nered jer je odraz onoga što je. Ne bi li bilo lijepo lutati po mjesečini, pobjeći nakratko, isključiti osjećaje, ispisivati riječi po koži umjesto utiskivati ih u papir. Zvuk vjetra što u sebi skriva requiem, pratilac je kroz dane i hod koji odbija nositi ružičaste naočale, krinke poput drugih poletnih lutkica, težak hod. Nije dio mase ali se gubi u njoj, nije masa ali joj toliko nalikuje da je muka od same pomisli na sličnost. Indiferencija umova u paralelnome sjaju što liči na revolt prema normalnosti. Normalnost? Samo kalup koji su stvorili utjecajniji, mnogobrojniji. No ovo, ovo strši iz njega u vlastitim okovima i zbog tog plaši. Jer nije okov, jer nije kalup, a zarobljeno je.


04.07.2005.

neko novo vrijeme...

[i]Tek otvorenih očiju borim se da udahnem novi val zraka koji kao da odbija ući u moje tijelo.
Gotovo je... Još jedno razdoblje je završeno, a jedna stranica kajanja ispunjena krvlju i suzama. Sada je predamnom neko novo vrijeme. Stvara se novi komadić svemira. Kada se stvori dovoljno jaka želja i neobjašnjiv poriv da nekoga zadavite ili razrežete vlastite vene, utonut ćete u san puni empatije i neispunjena porinuća da ispunite željeno, zapadnete u roj misli koje ne znate odakle vam, počnete se gubiti u vlatima trave, položit ćete zakletvu znanu samo vama. No ipak ujutro stvari će izgledati drugačije, ili ćete ih samo gledati iz neke druge perspektive, a vi ćete i dalje ostati vegetirajuća biljka. I želim reći uzmi moje ruke i prati ovo bezživotno tijelo do sudnjega dana. Jer ovo je odluka koju moraš uzeti sada jer za kasnije će biti prekasno, još samo jedan poljubac draga prije naše šetnje po pustinjama tuge u samo našoj sreći. Uzmi moje ruke i povedi ovo tijelo lišteno daha i krvi sa sobom, pratit će nas zvuk requiema. Draga naše je lutanje prokletstvo u potrazi slobode uma u životu paranormale i hipokritične svijesti prokletnica fasciniranih crnim draguljima. Ti i ja, naš svemir, indiferencija umova, neobjašnjiva povezanost i još čudnija ljubav u lepetu krila gavrana. I sakupljale smo tuđe ideale razabirući doživljaje što ih nismo htjele ili smjele doživjeti, no naplata stiže, kazna je rizična, a pobijeći nemamo kamo. Uokvirena slika koja se stvorila u podsvijesti ponovo diše. I ruža se rascvjetala, trnje je postalo dovoljno jako da probode njenu tanahnu kožu. Kap krvi je potekla s prsta. Kap suze se slila niz lice. Pustinja i crna ruža usret beskraja dina. Kap krvi na pijesku. Kap suze na usni. Stvara se nova oluja a moja barka još razlomljena plovi oceanom bez ijedne barke kraj sebe, bez luke u kojoj će pronači utočište.
Prvi udisaj zraka, željazna i ustajala okusa, pluća širom rastvorena. Početak još jednog ljetnog dana.[/i]


<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


the blogs
people who mean a world to me:
ravengirl
fallen angel

...or i hurted tham:
miss madonna

the best ones:
bloody mary
beatrice
lesbostar
eewa
lunja
yesturday again

good ones:
eagletz
black milk
mandy

i just to be:
lost & cryin

and still am:
inuky of apocalipsa

možda ipak...
ljudi se mijenjaju, životi se mijenjaju no ono što nikada nije bila prfektna kružnica neće ostati ni sada...
plesati usprkos vjetru, plivati uzvodno i utapati se u vlastitim snovima nije lako, a kaad zapadnete do granice idealnosti samodestrukcije poželite se vratiti i zakrpati pogreške, no dani se ne mogu vratiti a prošlost ostaje čvrsto urezana u vašu knjigu života...
jedino što još možete učiniti jest pogledati u ogledalo i reći samome sebi jednom se živi, no opet ni to se ne mora...

samoubojstvo
Srce udara ritam svakodnevnog hoda,
Hladne ulice već poznaju taj prazan korak,
Drvoredi kestena nemirno šušte,
Znak je to nemira i straha koji unosi,
Korak za korakom odjekuje,
Zaustavlja se i nestaje u prošlosti,
Cilj mu je bezdan, utočište,
Hladnokrvna zemlja što razjapljena čeka,
Još malo i stiže,
Evo sačekaj, već je tu,
Na groblju pjesnika i nemirnih duša,
Na ploči propalih slučajeva,
I još živo natrulo meso izjedaju crvi,
Štakori kidaju meso s tijela što u patnji vrišti,
Gavrani kandžama kidaju crne oči iz njihovih duplja,
Sve dok gozba ne prestane,
I ostaju samo kosti,
Kosti i srce što u plamenu ljubavi još gori,
Srce koje neće zaboraviti
Zašto je moralo ostati zapamćeno tim sramotnim činom,
Bijegu zbog nesretne ljubavi nekog mazohista,
I u gorkim suzama ugasne plamen,
A priču nose vjetrovi i oluje noćnih tišina,
Zaboravljeno tijelo,
Nula…ništa…više ne postoji,
A sjećanje iz dana u dan blijedi,
I umire u posljednjoj krvavoj suzi!

wise toughts
Nitko ne zna težinu tuđeg tereta.

Kad čovjek postane nesposoban za igru, znači da je izgubio životnu radost.

Bolje svima ponešto, nego nekima previše.

Samo je jedan kutak svemira koji možete sigurno promijeniti, a to ste vi sami.

Divna je mladost uvijek vjerovala, a i danas vjeruje, da je lako pokrenuti svijet.

Život je poput priče nije važno koliko je dug, nego koliko je dobar.

Ljubav sve pobjeđuje.

Što sam ako se usporedim sa svemirom.

Maštovitost je daleko važnija od znanja.

Stani, poslušaj tišinu! Slušaj srce, slušaj tajnu što je život zoveš.

Ako želimo postići istinski mir... Moramo početi od djece

Nužno je nastojati da nadiđeš sebe; neka ono traje cjeli život!

Što je mekše od vode? Što je tvrđe od kamena? Ali često meka voda dubi tvrdi kamen.

Plemenitu čovjeku kap vode je ocean, zlu je ocean kap vode.

Nenasilje je oružje jakih.

Imaj vremena za smijeh-to je glazba duše; Imaj vremena za sanjarenje-to je put ka zvijezdama.

Treba tražiti dobro u svakom čovjeku.

Riječ napretka neće imati nikakva smisla dok na svijetu bude nesretne djece.

Čovjek gdje god da bio, nosi svoju ljepotu sa sobom. On je može pronaći i u blatnjavoj vodi razlivene rijeke.

Kada uživamo plod, valja se sa zahvalnošću sjetiti onoga tko je zasadio voćku.

Vidim: moć ljubavi je veća od svake druge vlasti, pa čak i od kraljeva.

Nema sunca bez svjetlosti, ni čovjeka bez ljubavi.

Tko prijatelja nađe, našao je blago.


Od velikog bogatstva čovijek nema prave koristi, osim u njegovu dijeljenju; ostalo je samo uobražavanje.

Ljubav nije čudo, ali čini čudesa.

poetry that i like
[b]Edgar Allan Poe
Raven[/b]

[i]Once upon a midnight dreary, while I pondered weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
`'Tis some visitor,' I muttered, `tapping at my chamber door -
Only this, and nothing more.'

Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; - vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow - sorrow for the lost Lenore -
For the rare and radiant maiden whom the angels named Lenore -
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me - filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
`'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door -
Some late visitor entreating entrance at my chamber door; -
This it is, and nothing more,'

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
`Sir,' said I, `or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you' - here I opened wide the door; -
Darkness there, and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, `Lenore!'
This I whispered, and an echo murmured back the word, `Lenore!'
Merely this and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
`Surely,' said I, `surely that is something at my window lattice;
Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!'

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door -
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door -
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
`Though thy crest be shorn and shaven, thou,' I said, `art sure no craven.
Ghastly grim and ancient raven wandering from the nightly shore -
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning - little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door -
Bird or beast above the sculptured bust above his chamber door,
With such name as `Nevermore.'

But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only,
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -
Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -
On the morrow will he leave me, as my hopes have flown before.'
Then the bird said, `Nevermore.'

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
`Doubtless,' said I, `what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore -
Till the dirges of his hope that melancholy burden bore
Of "Never-nevermore."'

But the raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore -
What this grim, ungainly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking `Nevermore.'

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet violet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!

Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
`Wretch,' I cried, `thy God hath lent thee - by these angels he has sent thee
Respite - respite and nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil! -
Whether tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted -
On this home by horror haunted - tell me truly, I implore -
Is there - is there balm in Gilead? - tell me - tell me, I implore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us - by that God we both adore -
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels named Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden, whom the angels named Lenore?'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Be that word our sign of parting, bird or fiend!' I shrieked upstarting -
`Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken! - quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted - nevermore![/i]


[b]Arsen Dedić
Kora Potočnik[/b]

[i]Zbog koje sam produžavao mladost
i volio na zaboravljen način.
Za početak:
širi se crnilo
između bijelih stupova Tivolija.
U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice
koja je topla kugla
naslonjena na moju dušu,
koja je pokret noćnog mora -
Potocnik Kora.
Zbog koje sam vozio danima
i uvjeravao se da mi je svijet suvišan.
Tajanstvo Slovenije.
Vlaga se skuplja u njenoj koži,
a usta su joj smrvljena voćka.
Nejasan put na zvuk "roga"
do njene šume, do njenog mora -
Potočnik Kora.
Koja nije ona prava,
drukčije to želim reći;
dobrostojeća je moja mora.
Čiji telefon godinama šuti
i ponižava moje stare ljubavi
odane drugom vremenu,
koja je pismo bez odgovora -
Potočnik Kora.
Koja se jednom dala, tek tako,
da bi bila još dalja,
kao medalja na mrtvom tijelu
i pobjegla u nečijim kolima,
ali u jezero iz jutarnjih gora -
Potočnik Kora.
Koja je preslišala moju mladost,
prelistala moje albume,
koja nas proziva,
prema čijem su smijehu
moje iskustvo, Azija, ironija i diploma,
neusporedive noći - ništa.
Zbog koje se drukčije pije i hoda.
Jedina zemlja, jedini stanovnik -
Kora Potočnik.
Generacija o kojoj razgovaram.
Što hoće od mene?
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura!
Ona ne voli, ili voli - ne voli.
Bez milosti je, bez uvjerenja,
duša bez tajne i izvora -
Potočnik Kora.
Koja mi je tako malo vremena ostavila,
koja se smije dok čita svoju pjesmu.
Zbog nje su moje ljubavi stvari,
a ona je opet ideja.
Koja je uzela više no što je smjela,
igrala se, ništa nije htjela,
koja se ljubila kao da mora -
Potočnik Kora.
Pa da se oprostim od one
kojoj treba manje ljubavi
no što joj se daje.
Koju je moje srce samo kratko nerviralo;
križaljka za koju joj nedostaju
još dva - tri slova.
Koja je sve tajne mog života,
kao čarobnjak u noćnom lokalu,
sabrala u jednu pticu
i pustila je da odluta.
Ja nečto drugo branim
i sve ovo stvarno ne bih smio,
pa ipak “na vašu službu” bjegunac-vojnik -
Kora Potočnik.[/i]


BROJAČ POSJETA
7140

Powered by Blogger.ba